Planinarili su po okolnim stazama i klizali se u tenisicama oko Cerinskog vira, najvećeg slapa Samoborskog gorja. 
Pokisnuli su i naučili zašto je važno u planinu nositi više suhih čarapi od dana boravka. Bježali su od dima oko logorske vatre i pekli kobasice. Uživali su u ukusnim obrocima, te u radnim grupama brinuli za čistoću prostorija u kojima su boravili. Točili pitku vodu na izvoru. Kartali i igrali društvene igre kada su se našli na mjestu bez mobitel i internet signala. I kao vrhunac dvodnevnog druženja okupili se, zajedno sa svojim roditeljima, na nedjeljnom euharistijskom slavlju na kojem su neki i čitali, drugi pjevali, treći izradili veliki suncokret od papira pomoću kojega nam je vlč. Nikola propovijedao o cvijetu koji se okreće prema suncu, kao što se i mi vjernici moraju okretati prema Bogu...

Planinarenje razvija vještine kao što su spretnost, izdržljivost i upornost, potiče nas da si međusobno pomažemo i ne budemo sebični, uči nas da je grupa jaka koliko i njen najslabiji član, ...
A tko sve to prihvati u djetinjstvu ima jaku odskočnu dasku za ostatak svoga života.